Tonko Maroević, hrvatski književnik, povjesničar umjetnosti i prevoditelj, rođen je u Splitu 22. listopada 1941., a preminuo u Starom Gradu na Hvaru 11. kolovoza 2020. Diplomirao je komparativnu književnost i povijest umjetnosti 1963. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1976. doktorirao s temom “Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do danas” (kasnije objavljenom kao knjiga “Napisane slike” 2007.). Od 1965. radio je na fakultetu kao asistent na Odsjeku za povijest umjetnosti, a od 1970. do umirovljenja 2011. godine bio je zaposlen na Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu, gdje je do kraja života imao status professor emeritus.

Izabran je za redovitog člana Hrvatske Akademije Znanosti i Umjetnosti (HAZU) 2002. godine. Od 2011. bio je dopisni član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti, a od 2015. i Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.

Tonko je započeo književnu karijeru zbirkama pjesama “Primjeri” (1965) i “Slijepo oko” (1969) koju nastavlja sa “Motiv Genoveve”, 1986.; “Trag roga, ne bez vraga”, 1987.; “Četveroručno”, 1992.; “Sonetna struka”, 1992.; “Black & Light: versi od prigode”, 1995.; “Redak mulja, redak pjene”, 2013.). Kao književni kritičar, pratio je suvremenu hrvatsku poeziju i gajio stariju hrvatsku književnost te se intenzivno bavio talijanskom književnosti. Eseje, kritike i prikaze skupio je u nekoliko knjiga (npr. “Dike ter hvaljenja”, 1986.; “Zrcalo adrijansko”, 1989.; “Klik!”, 1998.; “Pohvala pokudi”, 1998.; “Družba da mi je”, 2008.; “Skladište mješte sklada”, 2010.). Sastavio je antologije hrvatske poezije “Uskličnici” (1996.) i “Svjetlaci” (2019.), kao i katalonske poezije “Bikova koža” (1987.) i “Riječi za jedan lapidarij” (2018.). Prevodio je s talijanskog, španjolskog, katalanskog, francuskog i engleskog (npr. Cavalcanti, Dante, Lorca, Queneau, Sciascia). O svom iskustvu prevođenja Borgesa napisao je knjigu “Borgesov čitatelj” (2005.). Zbirku izabranih pjesama “Drvlje i kamenje” objavio je 2009. godine.

Pomno je pratio i suvremenu hrvatsku likovnu umjetnost. Osim što je otvorio veliki broj izložbi, objavljivao recenzije i kritike, kao i mnogobrojne monografije (Nives Kavurić-Kurtović, 1986.; Zlatko Kauzlarić Atač, 1996.; Vojin Bakić, 1998.; Antun Zuppa, 2000.; Antun Babić, 2002.), te pisao predgovore za kataloge i grafičke mape (umjetnika poput Zlatka Boureka, Jakova Bratanića, Raula Goldonija, Zlatka Kesera, Ante Kuduza, Vatroslava Kuliša, Željka Lapuha, Ivana Lovrenčića, Ede Murtića, Šime Perića, Hrvoja Šercara, Ivice Šiška, Miroslava Šuteja), od kojih su mnogi objavljeni u knjizi “Slikanje i slikama predgovaranje: pisani portreti” (2006.). Članke o naivnoj umjetnosti, nastale između 1968. i 2012., sakupio je u knjizi “O naivi i autsajderskoj umjetnosti” (2013.).

Za svoj doprinos književnosti i umjetnosti, dobitnik je nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo (2013.) i „Radovan Ivančević“ (2012.), te “Goranovog vijenca” za cjelokupan pjesnički opus (2018.).

Iza sebe je ostavio suprugu Ivu Grgić Maroević, sina Franu (r. 1970.) iz prvog braka s Florom (danas Vučetić Turner), sina Jurka (r. 1983.) te unuke Luku (r. 2008.) i Floru (r. 2010.).